Klub

19.07.2019 15:39

Japanski putopis - Futsal Dinamo u Kobeu (1. dio)

Krajem svibnja i početkom lipnja Futsal Dinamo sudjelovao je na japanskoj turneji u Kobeu, a putopis iz Japana donosi nam Plavi sponzor i od 12. srpnja član Nadzornog odbora Kluba, dr. Nikola Milojević...

 

Veliki sam zaljubljenik u sport, nogomet i Dinamo. Ljubav prema plavoj boji ponukala me da budem i sponzor Futsal Dinama koji je pozvan u Japan na poziv tamošnjeg nogometnog saveza kako bi odmjerio snage s lokalnim momčadima u gradu Kobeu kod Osake. Dečki su me pozvali da im se pridružim i postao sam 16 član njihove sportske ekspedicije.

UTORAK 28.05

Letim Emiratesom iz Zagreba za Dubai u 16 sati s aerodroma Franjo Tuđman, a ekipa Futsal Dinama ide kasnije Turkish airlinesom preko Istanbula i tek onda za Dubai. Iz Dubaia let za Narita airport u Tokyo, koji traje 9 sati. Prvi sushi na avionu, lagana prilagodba na hranu. Uzbuđenje raste tijekom leta koji ukupno uz presjedanje traje 17 sati. Osim Australije, kada sam stvarno osjećao da sam na kraju svijeta, ovo je drugi kraj svijeta. Japan me uvijek fascinirao i privlačio, ali uz sva moja putovanja, nikada nisam tamo bio. Geishe, Sumo, Bruce Lee, Samurai, Merry Christmas Mr Lawrence film sa David Bowiem, Memoirs of a Geisha knjiga, sve me u životu fasciniralo. Iz zemlje izlazećeg sunca dolazi moderna tehnologija, osvijetljeni natpisi na ulicama, kao iz Blade runner filma. 

SRIJEDA 29.05

Slijetanje u Tokyo u 5 popodne. Izgubili smo 7 sati koliko je Japan ispred hrvatskog vremena. Narita aerodrom čist, organiziran, lokalci nasmijani, pristojni i uslužni. Nikada tako brzo nisam prošao kontrolu putovnica i pokupio svoje torbe. Za čudo osjećam se dobro, vremenske zone i put mi je zasad dobro sjeo. Stigao sam u Japan koji je nedavno ušao u novu eru, nešto što se nije dogodilo u 200 godina. Car Akihito je abdicirao pred malo više od mjesec dana, gotova je Heisei era, i počela je Reiwa era te je sin Naruhito preuzeo titulu cara. Novi car je omiljen kao i njegov otac, a radišni Japanaci su se vratili u normalu nakon dva tjedna obaveznog godišnjeg u čast imenovanja cara Naruhita.

Ali brzo, prva pljuska, ono što se često dogodii kada si u nepoznatom. Potražim taxi nakon dugačkog puta, umjesto vlaka, a očito je vozač ocijenio da sam umoran i neuračunljiv. 25.000 yena kaže on. I moja "jet lagged" glava izračuna oko 50 eura. Zapravo oko 200 eura. Vozim se sat vremena do grada, i sada već noćni Tokyo me na prvu fascinira, možda nije kao iz filmova, knjiga ili budućnosti, ali je ogroman i prostran. Na cesti se zbog svoje visine ili bolje reći manjeg rasta Japanaca osjećam kao Gulliver u Liliputu. Općenito je sve manje, taxi uzak, ceste isto nekako uže.

Nitko baš nitko ne govori engleski, ali svi imaju male futurističke mašinice koje prevađaju što govoriš iz bilo kojeg jezika.

Neboderi su veliki i lijepi, svijetla blistava. Ali New York, London, Hong Kong pa čak i Dubai su impresivniji.

Dolazim u svoj hotel Ritz Carlton. Najviša zgrada u Tokyu s prekrasnim pogledom. Ispod vidim stadion i utakmicu baseballa, koji je uz nogomet i golf, barem prema broju viđenih terena jedan od najpopularnijih sportova.

Neću nigdje večeras, uz poglede sa 50 kata vidim cijeli Tokyo. Jedem najbolji fatty tuna sushi, i najbolji fatty Kobe beef (sutra idem u Kobe), i pijem najbolji single malt Japanski whisky Ichiros Malt, Chichibu, The Peated. Sve delikatese, ali od računa na kraju večere glava boli, 500 eura za samo mene. Upozorili su me da je Japan jako skup, a još skuplji ako nisi skroman.

Četvrtak 30.05

Budim se nakon 10 sati spavanja u komadu. Zagrijani Toto WC me dočekuje u kupaoni. Ne samo da je zagrijan, nego je posebno podešen da ispere sve što želiš.

Znam neke kojima je to smetalo pa bi se brzo ustajali s WC školjke. To je normalno  u svim toaletima u Japanu, pa čak i u najgoroj birtiji.

Brzo se spremam da ulovim Shinkanasen "bullet train" za Kobe. Izdan je „dry air warning“ u Tokyu, i dok se vozimo do stanice i ja osjećam da je disanje otežano zbog naglog pada vlage u zraku.

Ceste Tokya uz jutarnje sunce su fascinantne, čiste, a ljudi se štite od sunca sa suncobranima, hodaju u urednim linijama, nema guranja. Isto tako je na stanici, sve organizirano. Imam neku komplikaciju oko karte, moram na bankomat po novac. Ne primaju svi strane kartice. I svi bankomati, kao i sve drugo ovdje su kao neka kompjuter igrica, sa raznim zvukovima, lampicama, svijetlima.

Ubrzo sam na vlaku (oko 150 eura karta do Kobea). Pijem Sapporo pivo i gledam kako Japan juri pokraj mene brzinom 350 km/h. I što je fascinantno, u urednom Japanu, svugdje ima vagona za pušenje i pušačkih soba. Ja ne pušim, ali primijetio sam da je i hotel imao pušačke sobe. Nakon 750 km što je veliki dio Japana imam dojam da je sve dosta isto, brda u daljini i besprekidna naselja cijelim putem, bez puno raznolikosti koje vidiš i u samo 100 kilometara Lijepe naše. 

U Kobe stižem oko 15 sati. Taksist, ovaj puta sam provjerio cijenu, ne zna za moj hotel Chisun Hotel. Shvatio je tek kada sam mu pokazao na mobitelu japansku verziju hotelske webstranice. Jedva čekam vidjeti dečke iz kluba. Peni, naš pivot komentira na grupu da je prvi puta u životu doživio klaustrofobiju.. Brzo vidim zašto. Moja soba je svega 5 kvadratnih metara, a kupaona plastični monovolumen od dva kvadrata u kojem je zagrijani WC gdje školjka ima poznati mlaz.

Brzo smo u minibusu i idemo na prvi trening u Kobe Green Arenu, prekrasna dvorana za 7000 gledatljea građena prije 20 godina. Privilegija mi je gledati Vekija, Prgu, Penija, Grcu, Čekija i ostale koji nakon 24 sati puta i bez spavanja treniraju kao da ništa nije bilo. Poseban osjećaj je otići tako daleko na futsal turnir.

S predsjednikom kluba Matijom te vođom puta Jurom odlazim na svečano otvorenje turnira u salu podno lokalnog budističkog hrama. Pozvane su sve ekipe, odreda iz Japana, a osim nas iz Hrvatske od stranaca tu su još samo ženske ekipe Arsenala iz Rusije i jedna iz Južne Koreje.

Disciplina i skromnost su izraženi dio japanske kulture, nema puno zagrljaja i poljubaca, niti previše pića (u Japanu je pozdrav uz naklon, zbog zapadnjaka Japanci će se s tobom ponekada rukovati, ali grljenje ili poljubac zaboravite). Čini se kao da se ne znaju upoznati i družiti. Na večeri nam prvi puta prilaze nadopuniti čašu Asahi pive koje je jako fina. Probavamo lokalnu hranu, sushi je dobar, ali pola toga ne prepoznajemo, a za nas zapadnjake nema baš ni okusa. Shvaćam da je hrana kao u našem Takenoku, ili Nobu japanska hrana prilagođena za zapadnjake. U Japanu je sve puno skromnije.

Dočekani smo sa velikim respektom, a mi se ljubazno zahvaljujemo domaćinima. Uz Sake i ceremonijalno razbijanje velike bačve sa maljevima svih predsjednika klubova, turnir je otvoren. Svi glavni ljudi Japanskog futsala su ovdje te dogradonačelnik Kobea. Svi pristojni i tihi ljudi, a li vrlo ponosni na činjenicu da su domaćini Olimpijade i Svjetskog prvenstva u rugbyu 2020. godine.

U hotelu se opuštamo, ali ne možemo zaspati do 3 u jutro. Jet lag je tu, a iskreno do kraja putovanja nas nije niti napustio. Tri ujutro je postalo naše normalno vrijeme za spavanje.

PETAK 31.05

Na putu sam ekipom Futsal Dinama za mene najboljim klubom na svijetu i vojnički je režim. Doručak je uvijek u 9, a uniforma uvijek specificirana. Jutros su to klupske kratke hlače i polo majica s oznakama kluba. 

Nakon doručka izlet. Sorakuen je tipični japanski vrt, usred grada Kobea, neboderi su se približili do samih rubova, ali stari vrt je i dalje ovdje. Unutar vrta su i dvije zgrade koje su ovdje preseljene, jedna u britanskom kolonijalnom stilu, druga njemačka staja za konje. Kobe je inače prvi grad u Japanu koji je imao doseljenike iz Europe koji su ovdje živjeli, tako da ima dosta ulica sa europskom arhitekturom. Vrt je opuštajući, s ogromnim ribama u vodi, mostovima, starim brodom za careve koji je isto ovdje donesen. Idemo do Ikuta Shrine, najstarijeg budističkog hrama u Kobeu. Naučili smo kako se pomoliti, zazvoniti zvono, baciti novčić.

Naši vodiči Toshi i Tashi (tako smo ih nazvali da nam bude lakše) su jako simpatični, fotkaju nas stalno uz njihov uobičajeni poziv na osmijeh Hai cheesee.

Žedan sam i kupujem vodu iz jedne od milijun automata za vodu, sokove, čokolade, u razno raznim bojama koji se nalaze u svakom kutu u Japanu. Na njima možete kupiti sve, od cigareta, sladoleda, sokova, piva, pa do gaćica i krumpira.  Peni i ja dogovaramo se za posao s automatima u Zagrebu. Boca vode stoji od 500 do 900 Yena (30 do 50 kuna) u automatima. Ovdje je sve skupo ako ne paziš.

Šetamo po centru Kobea. Prekrasno je sunčano vrijeme, ali nemaju kulturu ispijanja kave na cesti. Nema terasa (u par navrata smo završili u Starbucksu zbog toga). Dečki probaju neko piće sa Tapioka kuglicama, ali vrlo brzo pića odlaze u smeće, probao sam... Užas! Kada bi barem bilo koševa za smeće. U cijelom Japanu, ima jako malo koševa za baciti smeće uz cestu.

Ulazimo u Kinesku četvrt koja je puna energije, ljudi, boja, ukusa, miris, drugi svijet. Probamo Peking Duck role (1000 yena, 60 kuna) i odlične su baašš kao i jagode. Odlično mjesto.

Završavamo u Harbourland regiji Kobea, i fotkamo se uz velika slova BE KOBE otkud žurimo na prvu utakmicu.

Pred povratak u hotel obiđemo muzej koji obilježava ogromni potres koji je bio u Kobeu prije četvrt stoljeća, a dio srušene rive su ostavili kao spomenik. To je bila najveća katastrofa u Japanu nakon 2. svjetskog rata.  Potresu jačine 73 stupnjeva po Richteru pogodio je ovaj grad u zoru 17. siječnja 1995., a poginulo je 6.433 stanovnika.

Prva utakmice je u 19 sati protive Hyogo principality selection teama, dečki pobjede 6-1 u nevjerojatnoj tekmi. Meni privilegija da mogu biti u svlačionici, i na klupi u službenoj ulozi kao klupski doktor. Obožavam sport i često kažem da bi bio sportski novinar da nisam doktor, tako da je po prvi puta u životu ovako putovati bila velika privilegija.

Tu večer, predsjenik futsal saveza nas vodi u lokalni restoran na Shabu Shabu večeru, koju ne mogu opisati. Jako me veseli da sam na ovaj način doživio Japan i japansku hranu, jer ovo je nejestivo. Nekave juhe u loncima u koje ubacujemo sastojke poput salate i špeka. Bez okusa i užasnog mirisa, ali jedemo lokalno i probamo bez predrasuda. Na kraju večere, navala na sladoled, waffle koji si sami dečki rade, a čak smo i našli mašinu da si sami napravimo šećernu pjenu na štapiću. 2000 yena (100 kuna) po osobi

Tu večer, sretni, umorni i pomalo gladni idemo spavati opet u 3.

> Japanski putopis - Futsal Dinamo u Kobeu (2. dio)

Live score

Nema utakmice u tijeku
Powered by

Tablica

  • MNK Novo Vrijeme Apfel58
  • MNK Square42
  • HMNK Vrgorac41
  • MNK Futsal Dinamo41
  • MNK Uspinjača – Gimka37
  • AFC Universitas34
  • MNK Split32
  • MNK Crnica30
  • MNK Alumnus22
  • MNK Brod 03514
  • MNK Jesenje9
  • MNK Osijek Kelme6
Učlani se Postani punopravni član MNK Futsal Dinamo Zahtjev Povjerenici
Jedan član = Jedan glas

PLAVI SPONZOR

 

SREBRNI SPONZOR

 

BRONČANI SPONZOR

 

TEHNIČKI SPONZOR

           
MNK Futsal Dinamo © 2014. Sva prava pridržana. E-ito.hr